Jedino kad je bila zaista svoja, bilo je vrijeme kad je bila s njim...smijali bi se bezveznim stvarima, nečemu što niko drugi nije razumio. Satima razgovarali, pa opet su se ti sati činili prekratki
da sve kažu...
I opet, tu i tamo on ubaci i ono nikad odgovoreno pitanje :
"Voliš li me?"
I odgovor: "Pa znaš..."
"Ne, ne znam. Reci."
"Nije bitno"
Muk.Zatvorena tema.
Ma koliko mu i riječima željela pokazati osjećaje,nije joj uspijevalo. Tek ponekad,u tami noći,kad prsti i usne zasviraju poznatu melodiju po tijelu onog drugog, šapne mu tiho :
"Volim te. Jako. Prewiše."
"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života..." Meša Selimović
