"Neke tuge imaju ime..Neke nemaju ništa ..osim uzdaha..."
Dani bez tebe su mi kao crno bele fotografije sa izložbe cveća.
Počinjala je da pada kiša ..
Gledala sam u tog čovjeka,čovjeka kojeg sam poznavala tako dugo.Bio je isti,kao i zadnji put kada smo se sreli,vitak i nekako spreman sa onim svojim napetim držanjem,i pogledom ,da pogotovo pogledom ...Te njegove oči,oči boje čelika,ta snaga i sigurnost što su kipjele iz njih i da, sad vidim poneka više bora u uglovima tih istih snažnih očiju,mislim poneka više nego što sam ih pamtila od prošli put..
I sad gledajući ga i prelistavajući slike u svojoj glavi koje mi je ispričao u ova dva ,tri sata od kad smo se sreli ,nisam vjerovala da je mene izabrao da podjeli sve svoje boli i tuge,I svoje tajne kojih je izgleda imao mnogo...
Zašto ja ...odzvanjalo mi je u glavi,zašto meni da sve kaže,da mi toliko vjeruje ..zašto..
Ta pitanja su mi letjela kao projektili u glavi,probijajući se kroz slike priča ,što mi je ispričao malo -pre ...a slike su bile
strašne i divne u isti mah..
Znala sam da ljudi mogu da vole i da mogu imati ogromnu ljubav međusobno,ali ovo što sam čula večeras premašuje sva moja očekivanja...i shvatila sam da nisam imala tu sreću kao neki da budem deo slične priče..i osjetila sam bijes na samu sebe ,na nekoga gore,na majku,oca nebitno.Zašto ja nisam imala priliku da se borim za takvu ljubav ,za takvog čovjeka,za tu bol,za sreću..za to neko naše sutra....i kako je mogla da ode iz njegovog zagrljaja te noći,kome ili čemu vrijednijem od njih..Zar je ta moda tako lijepa sa svim tim svojim fotografima i modnim znalcima..
Da, bijes je kružio mojim venama..
Pokušavala sam da zamislim taj njihov susret posle toliko vremena kad se ona vratila njemu, u svoj rodni grad,da bar malo proživim sve te njegove drhtaje koje je osjećao tada,i svu njegovu snagu u isto vrijeme,a pogotovo pogled,da mi je to bilo vidjeti taj pogled koji je ona dobila ,zasluženo ili ne ,nije ni bitno jer nije moje da sudim nikome.
Slike su padale kao kiša u mojoj glavi,i sve priče o njima ,njihovih 9 dugih i prokletih godina kako je ta njegova ljubav znala reći..
Sve se to spajalo u jedan pljusak fotografija koje sam vidjela kao na platnu,njihovo prvo viđenje ,pogled preko ramena,prvi poljubac ispred njene kuće,duge noći provedene u pričama i milovanjima u sobici...
Mislim da sam mogla osjetiti svaki njen uzdah pod njegovom rukom ,svaki njegov poljubac na njenoj koži,dok su se topili jedno drugom u zagrljaju,,ponašajući se kao dva lopova koji u tihoj i mračnoj noći kradu te trenutke sreće samo za sebe....
Kiša je i dalje padala vani a i ova u mojoj glavi,kiša sjećanja .
Sve je bilo nekako izmješano bez redosleda a opet sve tako kristalno jasno.
Mogla sam da vidim tu kućicu koju je kupio samo za njih dvoje ,dok ona nije bila tu ,dok se borila da pronađe sebe i svoj put
i ne samo da vidim već i da osjetim sreću i radost njegovog bića kad ju je uzimao za svoju ljubav,ali u isto vrijeme kiša je donijela i slike i osjećaj boli kad je prodao tu istu kućicu,kad ga je ona napustila..
Pljušti..osjećala sam svaku kap u svojoj glavi,a svaka je nosila nešto novo ,neko novo sjećanje i sliku.
Pljusak je doneo i njenu bol ,bol koju je On napravio svojim koracima bez nje,zbog kojih se ona noćima grčila u krevetu
u kojem se milovala s njim,tu bol sam osjetila duboko u svom stomaku kao užaren nož,koji me kida cijelu..
Gubila sam dah od tolike ljubavi koju su imali,
i koja je preživela uprkos svemu...
Neznam,mislim da nisam dovoljno sposobna ,da pretočim na papir sav ovaj vihor u glavi
Nisam mogla da shvatim ,šta je to bilo bitnije od njihove sreće,
o kojoj su toliko maštali zajedno,
šta je moglo da pogazi onolika obećanja o "zauvjek"..
gubim se u svemu ovom...
Pogledala sam ga ispod obrva,ćutao je i gledao kroz prozor,
doveo me je u ovaj lokal sve mi ispričao,
pustio da se mučim i nagađam sve nedorečene riječi,i sad ćuti..
Pokušavala sam da složim te slike,priče,što mi ih je rekao ,
ali mi nije uspjevalo..
Kao da sam omađijana njegovim prisustvom i pogledom ,tim očima
Nisam uspjevala da se dovoljno skoncentrišem.
Počinjem da drhtim..
Bože kako su se samo voljeli,koliko je ljubavi bilo u tom čovjeku,ljubavi za deset života
A imao je samo jedan,i u tom jednom je izdao sve koje je izdati mogao,zbog te ljubavi..
Kako joj je jedne gluhe noći posle glupih i bolnih rasprava
koje su imali koje nisu više bile potrebne u životu njih dvoje,
ljubeći je i pokušavajući da upije svu
nježnost njene kože i sav miris njenog tjela,grleći je od straha ,rekao"Ti si ono najljepše što mi se dogodilo u životu"..
Da ,tad je zaplakala,jer samo je Ona znala šta znače te riječi,
i koliko su bile vredne u njegovom životu..
Tu noć su vodili ljubav dugo i strasno,polako , osjećajući svaki
dodir kao opekotine po cjelom tjelu,koje su gorjele,
a koje su vrele usne uspjevale da rashlade..
Ponovo je te noći pomislio da će uspjeti zajedno i "zauvjek",
ponovo je pomislio da ga voli ..
kao nekad što ga je voljela ...
Otišla sam daleko..
Totalno sam izgubila vezu sa stvarnošću,preturajući te slike u glavi kao što se pretura po starom koferu..
koferu koji je godinama bio sakriven negde na tavanu
neke stare porodične kuće..
sakriven ..dugi niz prokletih godina. ..
Nisam više bila svjesna okoline da me nije On trgao sa riječima...
Molim ..upitala sam budeći se i bacajući pogled preko stola gdje je sjedio...
Rođendan,reče..tiho.
Šta rođendan upitah
Nije mi čestitala ni rođendan,izleti iz njegovih usta..
Pogledala sam ga ..Taj njegov pogled ,te duboke oči boje čelika
kao da su se na tren ugasile..
Ćutala sam..nisam imala šta da mu kažem,
osim da od njenog zauvjek nije ostalo mnogo..
A ni od njegove --mo cuishle..
..žalosno..zar ne...
" ŽiG moje krvi "
Nećeš moći da se sjetiš ko je taj što ti toliko nedostaje,
ali ćeš biti sigurna da baš njega voliš više od sebe.
"Tužna si?" pita ili samo potvrđuje moje stanje, ko će ga znati.
"Nisam." kažem, i lažem, bar njemu, suviše očigledno.
"Imaš previše lijepe oči da bi bile tužne. A vidim da su tužne.
I žao mi je."
Tada sam shvatila, bit prave i velike ljubavi, i onih koji vas dobro poznaju i koji su vas prewiše voljeli...čak i kada vas ne vide mjesecima, čak i kada ne znaju za dramu koja se dešava u vama...samo pred njima vas pogled i oči izdaju.
Oni znaju da ste tužni...bez potvrde, bez izgovorenog ...da
Najtužnija mjesta su ona na kojima si nekada bio srećan..
.............. i skotrljala vam se niz lice ?
Jesen je
