"Kada se tiho poklope kazaljke u mom srcu,
Ti si još uvek moja prva misao."
To me malo sjećanja ponesu. Ali ne brini, proći će.
I nije vrijedno tvoje brige, to je samo mala nostalgija
za nečim što je moglo biti, a nije...
Osjetio je iznenadnu žalost, zbog nje. I odjednom mu je bilo svijetlo u duši. Ja ne čekam sreću — rekao je smiješeći se Zaista? Zaista. Imam je. U čemu je? U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno. Nježno je uhvatio njenu ruku, mršavu i krhku: prelomio bi je kad bi malo jače pritisnuo. Gledala je u njega zbunjeno. Ali na njegovom licu se ne vidi podsmijeh. A ne može da primijeti da on to kaže iz sažaljenja. Prema njoj i prema sebi. Iz sasušenih očiju potekle su joj suze.
Neke ljude zaboraviš čim se okreneš. Vremenom im zaboraviš ime i izbrišeš lik iz sjećanja. A neki ljudi ostaju u tebi, da se cijeli život imaš za šta kajati. Pa biraš taj dobro poznati broj u gluho doba noći. Naručiš sebi još jednu turu pića kad čuješ vašu pjesmu. Zadrhtiš svaki put kad čuješ njegovo ime. I nakon nekoliko godina ga sretneš, i osjetiš, da ustvari, nikad nije ni otišao....
Da je sve ove godine živeo u tebi.....
Najljepše je slušati tišinu. U njoj možeš čuti sebe. Jer, ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti. Ali u tišini nađeš svoj mir, ostvariš svoje želje, ispuniš potrebe i osjećaš se zadovoljno.
Prije nego što si otišla, naučila si me jedno, a to je glumiti.
Mogu ti reći da mi dobro ide, ipak sam učio od najboljeg.
Svi su povjerovali u osmjeh, snagu...sreću...ali odalo me jedno...
Nema više onog sjaja u očima....
No comments:
Post a Comment