u jutro
Nekada nisu ljudi ti koji nam.. nedostaju...
Nedostaju nam najljepša sjećanja,
za koja nismo sigurni da će se ikada više ponoviti...
Svaki dan bi me pitao iste stvari. Zašto moja ruka ne leži u njegovoj pred prijateljima? Šta mu mogu ponuditi kao zalog za našu budućnost,našu ljubav? Uvijek bih šutila,ispreplela prste s njegovima i najjače što sam mogla šaku bih mu stisnula, vjerujući da će shvatit' odgovor. Ali ne,i dalje su pitanja stizala. Odgovorila sam mu jedan dan:" Ponudila sam ti sebe, svoje tijelo na pladnju,sve svoje poljupce sa dušom i bojama...svoje vrijeme,dane i noći uživanja u mojoj ljubavi koju svaka pora moje kože odašilje, svoje oči koje pričaju kad su stobom bez da bilo šta kažu..."
"Zašto mi ovo davno nisi rekla?" pitao me.
"Zato što, da si pravi za mene, sve bi davno shvatio, bez da te riječi čuješ sa mojih usana."
Bile su to najgorče riječi koje su prešle preko mojih usana, mješajući se slatkocom njegovih poljubaca...
Do kad,pitala sam se, u sebi ?
Sjećanje nije obveza, nego proizvod iskrenih osjećaja...
Zato me se sjeti kad hoćeš i onoliko koliko smo to zaslužili!
No comments:
Post a Comment